Blato Korčula

SREDNJA ŠKOLA „IVO PADOVAN” BLATO

Ploča na pročelju Srednje škole Blato
Cheap IWC Replica Watchesrolex replica watches perfect replica watches cheap prom dresses rolex fake watchesBackless Lace Wedding Dresses
Škola ambasador

LIDRANO 2018.

U Blatu je 26. siječnja 2018. održana međuopćinska smotra LiDraNo u organizaciji OŠ Blato.

Srednja škola Blato je sudjelovala sa sljedećim literarnim radovima .

Moja plavca u prošlost brodi, Patricija Dovijanić, 4. g., mentorica Jadranka Žuvela

Priča o zaboravljanju, Paola Gugić, 1.g. , mentorica Jadranka Žuvela

Notturno , Ela Vlašić, 1. g. , mentorica Jadranka Žuvela

Sva tri rada su predložena za županijsku smotru u Dubrovniku.

U Kazalištu Marina Držića se održala se 13. veljače 2018. smotra županijskog Lidrana 2018. godine te su predloženi radovi kojim će se učenici predstaviti na državnoj smotri.

Na županijskoj smotri sudjelovalo je 209 učenika i 74 mentora. U kategoriji osnovnih škola učenici su sudjelovali s 25 literarnih i 16 novinarskih radova, tri radijske emisije i šest školskih listova. Na pozornici je izvedeno 15 pojedinačnih i 12 skupnih scenskih točaka. U kategoriji srednjih škola učenici su sudjelovali s 15 literarnih i dva novinarska rada, dvije radijske emisije i jednim školskim listom. Na pozornici je izvedeno 10 pojedinačnih i četiri skupne točke.

Rad učenice Paole Gugić, Priča o zaboravljanju predložen je za državnu smotru u ožujku ! Čestitamo Paoli.

Evo i uradaka naših učenica:

Priča o zaboravljanju

 

Bi san tvrdo mali kad san poče fatigat po kući, a i kolo živine. Ujutro vele rano bi vajalo nahranit i napojit živo. Mat bi se najidila ako ih nisan sredi. Nesrićni tovar ti je bi i tonobil i traktor. Kagod mi se činilo da su beštije puno važnije od mene.

Sjećan se kako san jednega jutra bi jadno gladan. Učini san svoj posal u skuli. Vrtin se po dvoru „Di je mat?“ . Nje ni nindi. U dvoru je parićala maštil pun vrile vode, peču kocke sapluna (sama ga je varila od kauštike) . Aha, prat će robu. To će jon vazet cilo jutro. Ali danas je ponedinik, danas peče kruh na cilu setemanu, danas je najboji, mek, frešak. Ma di je ona, oli me je zaboravila? Ji bi i kupus na tabak od sinoć da ga ima. Inače ga ne volin, riga mi se na nje. Stalno ga jimo. Ali što ćeš? Moraš ga jist inače ćeš ćapat koju jer si obistan. Buškadur! U konobi je buškadur. Gledan ga ki Gospodina. Visi s plafuna da ga ne bi miši obašli. Kad god ga mat otvori, obid bude boji. Gledan na što bi se uspe pa da vidin što je u njemu. Moga bi se najist svega. Ja, ko paden, ubit će me mat ki onda kad san dobota upa u gustrinu jer san hti sam napunit lamin vode da vidu kako san jak. Svi su bili višji i jači od mene. U svemu su me pobjeđivali. Čak i u skupljanju „onega“ od tovara i mazge po puti. Tun san možda moga pobijedit, ali meni se one „balotice“ nisu svidjale. Stariji su nas uvjeravali da živina ji samo goršćicu i travu i da tun nema smrada. Ispalo je da su te beštije puno čišće nego min, a i ono što „onide“ je korisno za vrtal. Nama je dici to isprva bilo sumjivo, ali onda smo se počeli natjecat ko će tega skupit više i pomalo smo zaboravljali što kupimo. Jan ne. Nisan moga. Bi san nikako oprezan. Druga bi dica donosila doma pune vriće tega „gnjojiva“, a jan slabo.

„A buškadur? Što je u njemu bilo?“

Taman da ću se uspet do njega kad začujen iz dvora: „Ivane mali, hodi zlato moje, ispekla san ti kruh i stoplila mliko“. Buškadur me više ni zanima. Srce mi zaigra. Ni me zaboravila.

Paola Gugić, 1 g.

 

Moja plavca u prošlost brodi

 

Mrzim kišu. Sinoć sam mu obećao da ćemo danas ići puštati zmaja. Da će biti vjetrovito, toliko vjetrovito da možda i mi poletimo sa zmajem, da ćemo dohvatiti oblake, da će se sva djeca diviti kako on sam, sasvim sam, zna tako vješto voditi zmaja kroz te nedostižne nebeske visine, kroz taj plavi beskraj, gdje lete ptice, i ogromni avioni, prepuni znatiželjnih putnika koji će priljubiti svoja lica na prozore i zadivljeni promatrati tog plavo-zelenog zmaja i mahati mu. Čak mi je objasnio da ga neće puštati previsoko, jer ne želi zbuniti pilota, naravno, i jer voli ptice, ne želi ih ometati da ne bi možda pogriješile u kojem smjeru je jug, jer tko zna kako ga sve one uvijek uspiju pronaći, tko zna kako sve one uvijek putuju zajedno u isto vrijeme, zašto ljudi nisu složni kao ptice, zašto ljudi ne mogu letjeti… Ništa od toga. Nisam uvijek mrzio kišu. Uopće ne znam kad sam je počeo mrziti. Zapravo, kao dijete sam obožavao kišne dane. Nikada ne spavam kad ovako pljušti. Mnoge to uspavljuje, znam, ali ja se jednostavno ne mogu smiriti, ne dok čujem njeno neprestano lupkanje o prozor i zavijanje vjetra kroz tanke grane nedužnih stabala. Naslonjen na ledeni prozor, kroz kapljice koje kao da se utrkuju klizeći po staklu, gledam u iskrivljene obrise uličnih svjetiljki, u svjetla automobila, koji povremeno prođu preko ceste (bolje rečeno, preko jedne velike lokve s par otočića asfalta), i zaliju susjedine pelargonije. Gore, u maglom obavijeno sivilo, u tisuće iglica koje kao da se spuštaju ravno prema meni kroz taj teški zrak. Tužno, tužno, tužno. Točno se sjećam dana kad me je baka naučila praviti brodove od papira. Tada je za mene to bila čarolija, ta preobrazba dosadnog bijelog papira u najzanimljiviju stvar na svijetu, u brodove na koje bih napisao svoje ime i puštao ih niz rijeku kad god bismo otišli u šetnju, uvjeren da će ih pronaći djeca iz nekog susjednog sela i pitati se tko sam, a možda me čak i potraže. 40 LiDraNo Blato 2018 I na kišne dane, ja, i cijela družba iz ulice bismo skakali po lokvama, mokri do kože, ne mareći za vikanja naših majki kako ćemo se prehladiti, gledali bismo u nebo, puštali da nam kapljice padaju niz obraze, na usne, na otvorene dlanove. Povremeno bismo utrčali u moju kuću cijeli blatnjavi, još više naljutili mamu, jer bismo smočili njen turski tepih, i napravili par brodića, i puštali ih niz sitne bujice uz cestu i gledali kako plove, bez mornara, bez kormilara, bez zapovjednika, bez luke i kapetana, samo sa strujom da ih nosi, sve dok se ne natope vodom. Mrzim kišu. Uvijek sam ovakav kad pada. Pretjerano introspektivan i krajnje patetičan. Ne mogu si pomoći, izgleda. Ne mogu vezati misli i staviti sve komadiće navirućih sjećanja sa strane. Pokušao sam u više navrata zapisati koju riječ o tome kako bih dokazao sam sebi kako idealiziram nešto tako dječje, tako priprosto, obično, jer ja više nisam dijete, ja ne patim za brodićima, ali sve što započnem završi zgužvano u smeću, svaka misao mi se čini tako tanka i nepotpuna kad ju stavim na papir, tako ništavna, tako prazna. Nedovoljna. Beznačajna. Toliko o mojoj karijeri pisca. Ne znam gdje su danas ta djeca, sada već ljudi, iz ulice. Moja obitelj se preselila kad je baka umrla, i svakog od nas je, izgleda, odnijela neka druga struja. Nekima još uvijek čestitam rođendan i Božić, ali to je sve. Sve što je ostalo od tih dana mog djetinjstva su moja sjećanja, na brodove, na kišu, na blatne čizmice, na baku. Ljudi koji su mi nekoć bili najvažniji u životu sada su ništa više od jedne sjene, sjene koja bdije nad mojim mislima, koja me ponekad obuzme, i poželim se samo vratiti u to vrijeme na barem jedan dan, na jedan sat. Bar na minutu, otploviti u prošlost, i onda nestati, zajedno s brodovima, vratiti se ovdje gdje sam sada. Na samo jedan tren ponovo doživjeti tu iskrenu, djetinju sreću trenutka, neopterećenost ičime što nadolazi, u dane kada nisam znao da stvaram svoja najljepša sjećanja. Da bar sada mogu pustiti jedan papirnati brod da nas pronađe tamo, u tom vremenu, da nam kaže koliko vrijedi taj komad papira. Ali to je vrijeme odavno izgubljeno. Mrzim kišu. 41 LiDraNo Blato 2018 Saberi se. Uskoro si odrastao čovjek. Jutro je. Nikola će se svakog trenutka probuditi, jer vikendom uvijek ustane rano, jer zašto bi spavao kad ne ide u vrtić, kad može biti doma, kad može ići u park, kad ne mora ići rano spavati, kad može raditi što želi i biti lijen koliko želi jer je vikend, ta čarobna dva dana kad je sve moguće, kad može ići puštati zmajeve u svako doba dana. Danas neće moći ništa od toga, jer kiši. Već vidim njegovo razočarano lice, čujem u mislima taj tužni glasić: ali braco je obećao da ćemo ići puštati zmaja, braco je lagao, jer kiša pada i zmaj ne može letjeti, a braco je obećao, obećao, a kad nekome nešto obećaš moraš to napraviti, i nije lijepo lagati, i kad će prestati kiša, i želim puštati zmaja, želim puštati zmaja… Naravno da želi. Želi stvarati ona radošću ispunjena sjećanja koja mene još uvijek ne ostavljaju. Možda mu se svidi ideja da umjesto zmajeva napravimo brodiće i gledamo ih kako plove u lokvici u našem dvorištu…

Patricija Dovijanić, 4 g.

 

 

Notturno

 

Slušaj tihu melodiju,

Noći ove tajanstvene.

Kako gorke suze liju,

Kako cvatu ruže crvene.

 

Guta sve tama

I potok već tu nije,

Ta nevidljiva crna dama,

Svaku dušu prekrije.

 

I ja stadoh tamo,

Da se skrijem

Ispod zvijezda od ebanovine.

U grmu punom ružica

Moje Majke domovine.

 

I onuda prođe vlak…

Piskutavog li zvuka!

Pade još veći mrak,

A mene dotakne nečija

Blaga ruka.

Ela Vlašić , 1 g.